Potreba za naglašenjem važnosti i bogatstva ovog zanemarenog školskog predmeta

Zašto likovna umjetnost nije popularna među mladima?

naslovna

Likovna umjetnost, uspoređujući s glazbom ili filmom, u društvu mladih danas nema ni upola tako velik značaj kao prije. Prava je rijetkost naići na nekoga tko ju doista cijeni i razumije jer je pojam likovne umjetnosti među mladima uglavnom sveden na umijeće „lijepog crtanja“.

Pokažete li prosječnom adolescentu u dobi između 13 i 16 godina sliku Jacksona Pollocka Ptica ili Ples Henrija Matissea, najvjerojatnije će prezirno otpuhnuti i dati komentar poput Tak' nekaj moja mala sestra od 5 godina nacrta doma. Ako pobliže objasnite činjenicu da je to slika jednog od najvećih umjetnika svih vremena i da je uvrštena u knjigu Remek-djela svjetske umjetnosti, još će se pola sata čuditi kako je moguće da takvo nešto bude remek-djelo. Kako je moguće da je to uopće priznato kao umjetnost! Primijetit će da narančasti ljudi na Matisseovom Plesu izgledaju kao da su izašli iz nekakvog grotesknog crtanog filma, a da Pollockovo stvorenje nema niti p od ptice i da nalikuje na mazariju klinca iz nižih razreda osnovne škole. S druge strane, pokažete li mu Canalettove venecijanske pejzaže, pokazat će malo veće razumijevanje, zadivljeno primijetivši da su građevine na slici toliko vjerodostojne da izgledaju kao fotografija. Vau, ovaj stvarno super slika! 

                                          
                                                Henri Matisse: Ples, 1910.

                                                       
                                                        Jackson Pollock: Ptica, 1941.

                                
                                          Canaletto: Ulazak Bucintorea u venecijansku luku, 1730.

Budući da me likovna umjetnost doista zanima i  listam monografije i likovne enciklopedije kad god ih se dočepam, često  razmišljam jesam li i u tom području crna ovca svoje generacije. Upravo primjer iz gornjeg odlomka prizor je tipičnog sata likovne kulture u osnovnoj školi. Ciničnih komentara na račun raznoraznih umjetnika naslušala sam se i previše da mogu zaključiti da je mojim vršnjacima, nažalost, likovna umjetnost prilično nezanimljiva i nedovoljno približena da bi ju mogli razumjeti i zavoljeti. Prosječno znanje mladih o likovnoj umjetnosti u današnjem društvu svedeno je na Mona Lisu i još desetak doista nezaobilaznih djela kao što su Zvjezdana noć Vincenta van Gogha ili David Michelangela Buonarottija. OK, kažu, to je još lijepo. Ali kaj tebe privlači u ovim  mutnim mazarijama? Pa ovaj čovjek k'o da uopće ne zna kak se crta ljudsko lice. To je trokut s očima, a ne lice.

Ne osjećam se dobro što moram govoriti da ne shvaćaju ideju umjetničkog stvaranja i izražavanja, ali problem, odnosno zabluda doista postoji. Ako talentirana djevojka savršeno olovkom precrta fotografiju holivudske zvijezde i objavi ju na društvenoj mreži, odmah će dojuriti pregršt pozitivnih komentara. Nerijetko će dotična biti nazvana i umjetnicom te će ju to potaknuti da osnuje svoju stranicu, koja će, kao i ostalih pedeset milijuna takvih stranica, nositi njeno ime i prezime i nastavak art. Svaka čast djevojci na umijeću, međutim, postavlja se pitanje je li umjetnost doista onakva kakvom ju ti komentari predstavljaju? Je li umjetnost tehnika, odnosno umijeće savršenog kopiranja stvarnosti na komad papira?

Najbolji način kojim bih pojasnila navedene probleme jest pogled u prošlost.

U srednjem vijeku, ali i kasnije, svaka je imućnija obitelj imala portrete svojih članova koje je naručivala od slikara. Zanimljivo je da u to vrijeme slikari nisu smatrani umjetnicima i nisu imali poseban položaj u društvu, nego se njihova djelatnost smatrala obrtom. Tehnika slikanja učila se u radionicama pa su brojni slikari slikali gotovo identično (pogledajte bilo koje stare portrete i vidjet ćete da su stilski jako nalik jedan drugome).  Nije bilo istinskog umjetničkog izražavanja jer su slikari naprosto kistom prenosili stvarnost na papir. Doduše, neki su u tome bili doista savršeni i mogli su svaki detalj ljudskog lica naslikati baš onakvim kakav je bio u stvarnosti,  ali ako slikar samo slika ono što vidi ispred sebe ne koristeći ništa osim svoje izbrušene vještine, u čemu se on razlikuje od tesara, obućara ili bilo kojeg drugog obrtnika? Kakva je onda vrijednost tisuće i tisuće jednakih, ispraznih slika bez ikakvog interesantnog detalja ili nečeg inovativnog u sebi?  Nije li umjetnost na svojevrstan način bijeg od realnosti, a ne njeno zamrzavanje na platnu?

Naravno, ne mislim da vještina i talent nisu nimalo važni. I stari su majstori poput da Vincija, Michelangela, Tiziana i drugih više-manje vješto prikazivali realne ljudske likove, ali uvijek su u tome bili maštoviti i uspijevali su svoja djela učiniti uzbudljivima, privlačnima i očaravajućima. Mona Lisa možda jest samo portret, ali fascinantna da Vincijeva igra svjetla i sjene koja tvori njen zagonetan i osmijeh i oči čini ju drukčijom od bilo kojeg portreta – čini ju misterioznom, dubokom i pomalo uznemirujućom. David jest statua snažnog mladića, ali on zrači snagom, šarmom i grčkim idealom ljepote, i to zbog Michelangelove ustrajnosti da mu podari uvjerljivost. Zvjezdana noć jest pejzaž, ali Van Goghovi opipljivi, gusti potezi kista čine ju živopisnom, pokazujući nam noć na jedan sasvim nov način, očima samog umjetnika. U modernoj umjetnosti prekid sa stvarnošću još je jači, pogotovo u umjetničkim pravcima kao što su ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Donose nam nešto novo – Picasso se čini gotovo drzak u primitivnom, djetinjastom i grotesknom prikazu Gospođica iz Avignona ili portreta Dore Maar. Dalí u nama miješa nervozu i smijeh dok gledamo rastapajuća ljudska lica i satove porazbacane na čudnim morskim obalama, a Munchovi potezi na  slici Krik sjedinjuju se u vir koji pritišće neugledni vrišteći lik na mostu i u nama stvara istinski osjećaj nelagode.

Moderni pravci koji naginju apstrakciji najmanje su omiljeni među mojim vršnjacima jer ne mogu prihvatiti činjenicu da je umjetničko djelo nešto što izgleda kao nered sastavljen od crta, nepravilnih oblika i mrlja. Jackson Pollock i akcijsko slikanje možda nekima nije osobito inspirativno, a Maljevič i njegovi kvadrati na bijeloj i crnoj pozadini najviše zbunjuju one kojima umjetnost predstavlja ljepotu i raskoš. Pogotovo kada otkriju vrtoglave cijene koje te slike postižu na dražbama!

 Teško je i objasniti i shvatiti, ali umjetnost nema granica. Svakom je umjetniku i umjetničkom pravcu ona bila drukčija. Vrijednost ne mora uvijek ležati u onome što slika prikazuje, nego u nečemu novome u njoj, bilo to njezina bezobrazna jednostavnost ili nešto sasvim šokantno i iznenađujuće na njoj.

Žene na Picassovoj slici nimalo nisu nalik profinjenim, realističnim Tizianovim portretima venecijanskih gospođica, a ipak se Picasso smatra najvećim umjetnikom 20. stoljeća! Usudio se odmaknuti od stereotipne umjetnosti na upravo genijalan način.  Doduše, samo njegovo umijeće bilo je ogromno i mogao je bez problema raditi fotografski precizne, lutkaste portrete, ali tada te slike ne bi bile ni upola toliko vrijedne. 

                                            
                                           Pablo Picasso: Gospođice iz Avignona, 1907.

                                                
                                                  Tizian: Flora, 1517.

I na kraju, kako mladima približiti umjetnost, tu nepoznatu, nevoljenu zvjerku? Smatram da bi se likovnoj umjetnosti, predmetu koji je i u osnovnim i srednjim školama degradiran kao nevažan sat na kojem možemo malo odspavati prije nadolazeće matematike ili kemije,  trebala naglasiti važnost. Možda i nije toliko važno da nabubetamo pojmove kao što su perspektiva, kompozicija ili ritam, a da ih zapravo ne razumijemo, nego da doznamo nešto i o umjetnicima kao  ljudima, o njihovim životima i pričama iza slika koje su naslikali, da u slikama prepoznamo nešto s čime se možemo poistovjetiti, nešto što možemo osjetiti. Bolje bi bilo da slike proučavamo i motrimo, da uočimo sitne detalje koji nas mogu iznenaditi.  Možemo i sami tumačiti sadržaje slika. Nepravilnu crtu na apstraktnoj slici možemo objasniti kao izraz unutarnjeg nemira, a ne kao primitivan potez kistom. Gotovo je nemoguće reći da umjetnost bilo tko razumije. Ona nema konkretnu definiciju – ali ona nije samo ljepota, što je glavna zabluda koji mladi vežu uz nju. Ona ima tisuću lica, ona utišava, uznemiruje, odbija, privlači, može biti ubojito ružna ili nadzemaljski lijepa. Moramo ju povezivati s pojmovima i događajima iz života, a ne s komadom platna na kojem je namrljana boja. Jednom kad zaronimo dublje u nju, nikada nećemo više imati isto mišljenje. 

Komentari na članak

Vezani članci

Ispitni katalog DM - Geografija 2016./2017.

DM - Geografija

Provjerite što Vas očekuje na državnoj maturi iz geografije u ovoj školskoj godini!

Ispitni katalog DM - Politika i gospodarstvo 2016./2017.

DM - Politika i gospodarstvo

Provjerite što Vas očekuje na državnoj maturi iz PIG-a u ovoj školskoj godini!

23 sata još si vani

Odredbe Obiteljskog zakona vezane uz noćne izlaske

23 sata, a još si vani - zakonska regulativa

Djetetu mlađem od 16 godine ne smijete dozvoliti noćne izlaske, kojima se smatra razdoblje od 23 do 5 sati.

x

Uistinu.

5 "must-see" koncerata!

Iako je Hrvatska poznata po mnogobrojnim koncertima različitih izvođača, ovo je ovogodišnja velika petorka koja apsolutno mora biti viđena. Što radi spektakla koji nude, a što radi otkrivanje nove, manje poznate glazbe.

Djevojka kviz 2

Posljednja prilika za osvojiti iPhone

Doznajte tko je dobitnik 4. kruga i kako osvojiti posljednji iPhone 6s SpaceGray

Pozivamo mlade da sudjeluju u završnom krugu nagradne igre do 31. 10. 2016. jer mogu osvojiti iPhone 6s SpaceGray.