Godina dana obrazovanja u SAD-u

Godina dana obrazovanja u SAD-u

usa

Godina dana obrazovanja u SAD-u

Otkad sam u dobi od 5 godina prvi puta otvorila knjigu na engleskom jeziku, a u 5. razredu došla u prvi pravi kontakt s poviješću i “otkrila” Lancestere i Yorke, Tudore i  samog Henrika VIII., patim od sindroma pod nazivom “anglofilija”, iliti ljubavi prema jeziku, kulturi i povijesti Engleske i država nastalih od nje. Iako sam oduvijek voljela Hrvatsku i život u njoj, nešto me vuklo tome da saznam nešto više o ovome svijetu te ga, uz Božju pomoć, jednog dana i posjetim. Unatoč tome što sam čvrsto vjerovala da će taj dan kad – tad doći, nisam znala da će se dogoditi prije nego što postanem punoljetna – da preciziram, 13.8. 2013. godine, dan prije mog 17. rođendana.

 

Živim u malom, ali meni milom, podravskom selu Ferdinandovcu, gdje sam pohađala OŠ Ferdinandovac. S obzirom da, kao što ste možda već i zaključili, volim planirati daleko unaprijed, još u 2. razredu sam odlučila da, nakon završetka osnovne škole, želim ići u gimnaziju – a kako živim 9 kilometara od Gimnazije dr. Ivana Kranjčeva u Đurđevcu, izbor gimnazije nije bio težak. No, kako volim potvrditi svoj izbor, kad je došlo vrijeme upisa u srednje škole, obavila sam kratko “istraživanje” o Gimnaziji, koje se sastojalo od čitanja članaka o njoj, nadajući se da ću saznati nešto o kvaliteti nastave u školi. Upravo u to vrijeme izašao je članak o Jeleni Končar, tada učenici 2. razreda Gimnazije, koja se pripremala na odlazak u SAD, gdje je dobila stipendiju koja joj je omogućila da 3. razred srednje škole završi u privatnoj američkoj školi.

 

Vidjevši to, moje oči zaiskrile su  i moj život krenuo je malo drugačijim putem: odlučila sam da ću posvetiti više vremena engleskom i, kad dođe vrijeme, i sama se prijaviti na isti natječaj i dati sve od sebe da dobijem istu stipendiju. To vrijeme je došlo nekih godinu i pol kasnije (početkom listopada 2012.) kad je, kao i svake godine, Forum za odgoj i obrazovanje objavio natječaj za učenike 2. razreda srednje škole koji bi im omogući da svoje srednjoškolsko obrazovanje začine jednom godinom u SAD – u, jednoj od američkih škola diljem svijeta ili u UK – u. Te stipendije dijele, redom, u suradnji s ASSIST – om, Davisom i HMC – om. Zahvaljujući razumijevanju, podršci i pomoći svojih roditelja, uspješno sam podnijela prijavu Forumu, ispunila svu papirologiju (koje je bilo puno; jako puno), položila ispit i prošla intervju te, u ožujku 2013. godine dobila e – mail u kojem je pisalo da sam dobila punu stipendiju za školovanje u privatnoj srednjoj školi u SAD – u (SAD je bio moj prvi izbor – ugl. zato što je zvučao najegzotičnije). Dva mjeseca kasnije, dobila sam još jedan e – mail, ovaj put od ASSISTA, u kojem je pisalo da me ta stipendija vodi u Albuquerque Academy – srednju školu u Albuquerqueu u Novom Meksiku.

„Albuquerque Academy“ je najveća privatna škola u Novom Meksiku: ima oko 1200 učenika i 100 profesora. Izgrađena je 1955. kao privatna škola za dječake od 6. razreda do 4. razreda SŠ, a nakon 30 – ak godina počela je primati i djevojke. Ima nekih 20 zgrada koje se rasprostiru na jednoj kvadratnoj milji, a kampus je podijeljen na 2 teritorijalna dijela (zapadni kampus za 6. i 7. razred, istočni za ostale) i 3 administracije (za 6./7. razred, 8. i 1. srednje te za 2. do 4. srednje). AA je „college prep“ škola, što znači da je kurikulum na fakultetskoj razini te nudi veliki raspon predmeta (od kojih dobar dio ugl. znanstvenih predmeta ima nekoliko razina, kako bi se shvatilo koja najbolje leži svakom individualcu) i tzv. AP predmete – predmete na naprednoj razini. Učenici mogu imati minimalno 5, a maksimalno 7 predmeta, od kojih je za sve razrede obavezan tjelesni i engleski te još po 1 ili 2 predmeta koji se razlikuju od razreda do razreda – za 3. srednje je to bila američka povijest i jedno polugodište znanstvenog predmeta po odabiru.

 

Kako škola ne želi da učenici na razmjeni imaju više od 6 predmeta, mi smo (na moju neizmjernu sreću) bili lišeni tjelesnog. Od tih 6 predmeta, uz američku povijest i engleski, imala sam njemački, matematiku, anatomiju i stilove glume. Imala sam jedan AP predmet i to je bio njemački, doduše nije bio na razini našeg jer tamo se jezici (izuzevši španjolski) uče tek od 8. razreda. Profesorica koja je zadužena za učenike na razmjeni (u školi nas je bilo 3, 2 njemačka učenika i ja) nije nam dozvolila da imamo više, a i u to doba nisam znala koja je razlika između predmeta i kako sve funkcionira pa se nisam bunila – iako sam zadovoljna većinom predmeta, da sada mogu birati, uzela bih naprednije razine. Što se same nastave tiče, kao i sve više privatnih škola danas, moja „host“ škola funkcionira u ciklusima od 10 dana, koji je podijeljen na 2 ciklusa od 5 dana (1 školski tjedan), od kojih je svaki imao 8 sati: 1 za ručak, 6 ili 7 za ostale sate, a ostatak za odmor.

 

No, kako bI imati sve predmete svaki dani bilo poprilično naporno, svaki dan ste oslobođeni jednog predmeta, a jednom u tih deset dana, umjesto jednog sata odvija se razredno/administrativno okupljanje (usporedivo sa SRZ – om). Kako sat traje 50 minuta (odmor 7 minuta, usporede radi) i nema blok satova, a znanstveni predmeti često zahtijevaju više, jednom u tih 10 dana organiziran je i tzv. “double lab” –  znanstveni blok sat namijenjen radu u laboratoriju. Taj se ciklus  stalno ponavlja i svaki je dan pomno isplaniran i stavljen u školski rokovnik (koji svaki učenik mora imati, ali, ako ćemo realno, ja sam svoj pogledala 3 puta – nisam neki tip za rokovnike).

 

Ocjene nisu raspodijeljene klasično (od A do F), već u postotke (89 do 100 bi bilo 5, 77 do 84, 4 itd.) Zanimljivo je to da u školi nema popravnih, a ni padova – jedinica iz jednog predmeta rezultira izbacivanjem iz škole – no, s obzirom na to da je upad u školu dosta težak (pada 25% prijavljenih), gotovo svi u školi su kompetitivni pa su takve situacije prava rijetkost. Što se tiče školskih aktivnosti, one se, zbog razlike u slobodnim satima, odvijaju izričito nakon škole (svakim danom od 15:45 najčešće do 17:15), dok se neki klubovi sastaju i prije škole, no samo na pola sata do 45 minuta. Broj je klubova i izvannastavnih aktivnosti ogroman, no problem je u tome što se na njih morate prijaviti ili početkom školske godine ili početkom polugodišta – sve kasnije je prekasno. Kako sam ja neodlučna i često bojažljiva po tom pitanju, zakasnila sam pri izboru i, na žalost, bila član samo 2 kluba i dramske skupine – i to, žalim i sada. Unatoč tome, mogu priznati da su mi dani prolazili u radu, ali i u zabavi, a izgledali su nekako ovako…

 

Svako jutro ustajala sam u 6:30 i u školu dolazila do 7:20. Prvi sat trajao je od 8 do 8:50 i tada sam imala američku povijest, nakon toga anatomiju i fiziologiju, a 3. sat  bio je moj slobodni sat, koji sam gotovo redovito trošila na učenje i pisanje zadaće. Četvrti sat imala sam matematiku, a 5. ručak – za koji mi je, ako sam došla na vrijeme, trebalo 15 minuta, nakon čega sam, najčešće, opet imala slobodan sat, koji sam trošila s prijateljima. Šesti sat imala sam stilove glume, sedmi njemački, a osmi engleski. Nakon nastave sam, ako sam dobila ulogu u predstavi (sudjelovala sam u 3 od 4 predstave, dakle, bila sam zaposlena 3 od 4 školske četvrtine), ostajala u školi do 5:15. Kući sam najčešće dolazila u 6, ali to je ovisilo o aktivnostima moje „host“ braće. Utorkom ujutro drugo polugodište imala sam „screenplay club“, novoosnovani klub u školi u kojem smo učili o scenarijima za filmove/serije, a petkom za vrijeme ručka nešto što ja zovem “ženski klub” – što je više – manje bilo druženje 13 cura pod nadzorom profesorice. Kad sam imala dodatni slobodni sat, najčešće sam ga potrošila na internetu (u svakoj zgradi nalazi se učionica s računalima, a dozvoljeno je nositi i vlastita računala, što većina i radi).

 

Nakon škole radila sam na zadaći, što je trajalo i po nekoliko sati, ali je ujedno bilo i priprema za idući dan. Kako biste shvatili zašto mi je trebalo 2 – 3 sata kod kuće i barem jedan slobodni sat u školi dnevno kako bih dovršila zadaću, trebate shvatiti da nastava u američkim školama funkcionira drugačije: dok kod nas profesor(ica) održi lekciju, dadne nešto zadataka za vježbu i, ako je potrebno, zada neku zadaću, u SAD – u su učenici ti koji su zaduženi za većinu rada. Osim ako je u pitanju znanstveni predmet ili matematika (koja izgleda jednako kao i kod nas), učenici su zaduženi sami obraditi lekciju kod kuće, a sat služi samo kako bi se o njoj raspravljalo. U većini slučajeva nema zapisivanja te bilježnice i nisu potrebne, već se  sve temelji na tome da se naglas iznose mišljenja i zaključci. Ocjene se, stoga, dobrim dijelom temelje na aktivnosti na satu, ali i na esejima, koji se, ovisno o predmetu, pišu minimalno jednom u školskoj četvrtini te testovima koji se pišu svakih 10 dana (učestalost je visoka kako bi opseg gradiva koji on pokriva bio što manji). Usmeno odgovaranje se izbjegava, uglavnom kako se učenike ne bi stavilo pod pritisak. Unatoč tome što se učenici svugdje bore sa stresom i pritiskom, on je u okruženju kao što je privatna škola daleko veći: s obzirom na to da su svi učenici teško radili na tome da upadnu u školu, da je više od tjedan dana izbivanja iz škole gotovo nemoguće nadoknaditi bez negativnih posljedica na ocjene, a svaka vrsta plagijarizma kažnjavanja izbacivanjem iz škole, opća atmosfera je puno napetija, a učenici fokusiraniji na bolji uspjeh. Iako su standardizirani testovi pokazali da takav način rada donosi više rezultate nego naš, je li takav rad bolji/zdraviji od našeg otvoreno je raspravi.

Oduvijek sam bila pobornica hrvatskog obrazovnog sustava. Iako vjerujem da neke stvari (kao što su opseg gradiva i način pripreme za standardizirane testove) trebaju promjenu, vjerujem i da kvantiteta i kvaliteta naučenog ovise prvotno o učeniku, a zatim i o učitelju; odnosno, o tome koliko je učenik spreman prihvatiti što mu se nudi i sam poraditi na tome da zna nešto o ponuđenom. Ta individualnost mi se oduvijek sviđala, ali, za vrijeme svog školovanja u Americi, shvatila sam da ona može prijeći granicu. Iako stvari najbolje naučim kad sama sjednem za knjigu, kako bih ih u potpunosti shvatila, trebam dobru podlogu – a nju mi može pružiti samo “profesionalac” u tom području: dobar profesor. S obzirom da nisam “kampanjka”, kako bih postigla dobar uspjeh, svaki dan provedem 1 – 2 sata ponavljajući prethodno naučeno gradivo iz predmeta koje imam idući dan.

 

Bez podloge, to je vrijeme znatno duže. Kako je u američkim školama svatko zaslužan za svoju podlogu, a i kako je količina zadaće znatno veća, vremena za takvo ponavljanje najčešće nema te su učenici prisiljeni učiti kampanjski, što je bila moja najveća zamjerka američkom sustavu. Kako god bilo, takav način rada ima i svoju pozitivnu strane: zato što su testovi manjeg opsega, a zadaće česte i opsežne, gradivo brže uđe u glavu. Što se tiče odabira i broja predmeta, s obzirom na zahtjevnost američkog kurikuluma, vjerujem da je 6 predmeta prikladan broj. No, također smatram da ta količina ne pruža dovoljno opće kulture te se taj nedostatak kompenzira tako da se veliki opseg gradiva pokušava obraditi u prekratkom vremenskom razdoblju (što rezultira zahtjevnošću).

 

Tako dolazi do toga da se cijela europska povijest obradi u godinu dana, dok bi kod nas isto trajalo četiri godine i bilo mnogo temeljitije. Što se tiče usporedbe težine našeg i američkog gradiva, ja smatram da je naše teže. Glavni razlog za to je taj da se Amerikanci fokusiraju na to da uče djecu kako kritički razmišljati, umjesto, kao kod nas, da nešto pojasne i donesu logički zaključak. Stoga, tijekom testova nikad nema opširnih pitanja (pitanja su, uglavnom, principa “zaokruži odgovor”), a u esejima uvijek treba iskazati mišljenje o naučenom. Je li to bolje, ne znam. Osobno vjerujem da bi najbolje bilo doći “na pola puta” između sustava. Sveukupno, vjerujem da oba sustava imaju dobre i loše strane – no, smatram da naš ipak obuhvaća malo više. Ipak, uzmite u obzir da sam i prije odlaska bila pristrana.

Unatoč mojim “hrvatsko – pristranim” uvjerenjima, moja godina u Americi bila je fenomenalna. Bila je ostvarenje mog sna i više od toga. Bilo je tu i poteškoća i suza i svega ostaloga, ali bilo je još više smijeha i zadovoljstva. Pričala bih vam o tome, ali, kao što ste i primijetili, kad jednom krenem, ne mogu stati.

 

Stoga, ako tko ima kakva pitanja o ičemu (prijavi, iskustvu tamo itd.), neka mi se slobodno javi. Možete me pronaći na fejsu, ili na e – mailu klara.kolar96@gmail.com.

 

Rado ću odgovoriti na sva pitanja. Zahvaljujem na vašoj pozornosti! Čast mi je što sam svoje iskustvo mogla podijeliti s vama!

 

Klara Kolar

Komentari na članak

Vezani članci

put

MUKE PO PUTOVANJIMA

Naučite kako efikasno spremiti stvari pomoću ovih 10 savjeta

Volite putovati, ali imate problem s prtljagom? Koje stvari ponijeti, a koje ne s obzirom na manjak mjesta? Donosimo vam 10 savjeta o pripremama i pakiranju prije putovanja.

tenk

RAT JE PREKRASAN?

Ratni reporteri na prvoj liniji bojišnice

Razvoj tehnologije i uznapredovala i ubrzana komunikacija omogućuju da ovi entuzijasti, kojima je rat očito prekrasan, lako ulaze na frontu i bilježe strahote, užase, junake i zločince našeg doba. Uvijek napeti i spremni da iskoriste priliku za dobre reportaže, informacije, kadrove i situacije - oni su skriveni heroji našeg doba, pojedinci spremni riskirati vlastite živote kako bi informirali svijet i pokušali odmaknuti ljude od plitkih I ignorantnih stavova i razmišljanja. Donosimo vam pet zanimljivih VICE NEWS-ovih reportera koji izvještavaju iz trenutno zaraćenih svjetskih područja, uglavnom onih koje potiču radikalne islamističke skupine.

1

Sve prošireniji suvremeni problemi

Poremećaji prehrane - što morate znati o njima i kako im se oduprijeti?

Najčešći problemi užurbane današnjice su stres, pretilost, depresija i žudnja za novcem. Posljednih nekoliko desetljeća poremećaji prehrane popeli su se na top- ljestvice vladajućih bolesti. Razlikuju se po mnogočemu, a danas postoji već i više podvrsta.

https://www.google.hr/url?sa=i&rct=j&q=&esrc=s&source=images&cd=&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwiV6NfHgqbOAhVHQJoKHS6lD1IQjB0IBg&url=http%3A%2F%2Fwww.colorkinetics.com%2FDragon-Bridge%2F&psig=AFQjCNHIywuy8jyCqJzAEnQFjwMC0cunKQ&ust=1470340270601177

A što je ispod ovog mosta

Što sve skriva jedan most

Koliko pažnje obraćamo na mostove? Toliko zanimljive, korisne i nepoznate poveznice bez kojih ne možemo.

Ljubav roditelja

Međunarodni dan mira

Prijateljstvo bez nasilja

Svake godine 21.9. obilježava se Međunarodni dan mira. Budite i vi dio tog dana, širite mir i dobar duh - nekome će uljepšati dan.