Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Snovi, vrijeme i previše sjećanja

d

Nigdje na svijetu nije bajno, no psihijatrijske te bolnice unište koliko i spase.

UBIJ SE, DROLJO. MAKNI NAM SE S OČIJU. JEBEM TI MATER TAKVU KOJA TE RODILA. NISI POŽELJNA OVDJE. GADIŠ NAM SE. POKOPAJ SE.

Djetinjstvo. Nikom nije bajno. Osim ako nisi rođen s uguranom zlatnom žlicom u usta, ali mislim da ti niti tada nije baš bajno jer je upravo to, ugurana. Moje je bilo gorkoslatko. Ljubav nikad nisam znala primiti. Čak niti roditeljsku, ali su se zato negativne kritike i pogrdne riječi kao lemilicom urezivale u mozak. Skupljale su se iz godine u godinu. Kao tanke niti se povezivale i natjerale me da pobjegnem. Da ostavim svoju obitelj prema kojoj sam gajila ljubav, ali ju i ne prihvaćala nazad. Sve sam ostavila. Što se dalo ostaviti, naravno. S obzirom na to da u ovom gradu prijatelja nisam imala, a one s kojima sam se nekada i družila - nakon incidenta kada sam puknula i pokazala tek trunčicu virtualnih poruka koje su mi dolazile iz dana u dan , čak su i oni počeli okretati glave. A kako se njihova odbojnost prema meni širila, tako se i širila moja mržnja prema ovom gradu te ljudima u njemu, čak iako mi nisu ništa skrivili. Gradu u kojem sam rođena, odrasla i prvi zubić mi ispao. Gradu u kojem sam livadama trčala i slikala se međ' makovima.  Gradu u kojem sam trebala normalno odrasti, ali nisam.

Između sadašnjeg trenutka i prošlosti ne uspijevam pronaći nikakvu poveznicu, nikakvu nit, osjećam kao da je između onog što je sada i onog što je bilo prije, došlo  do prekida u protoku vremena.
Dani i dalje prolaze. Međutim, vrijeme kao da stoji. Kao da uopće ne postoji u ovoj ustanovi. Monotone radnje iz dana u dan. Buđenje bez želje da se uopće probudiš, hrana okusa bljuzge snijega nakon kiše. Jedino je tuširanje donosilo spas. Imali smo tek nekoliko minuta da iskoristimo to blaženo iskupljenje. Svaka kap koja bi padala niz moje lice kao da bi brisala suze od prošle noći, a i sjećanja na grozote koje doživjeh.

Što sam duže ovdje, to veću želju imam za bijegom, možda čak i oporavkom. Ako se uopće nešto istinski uništeno i tmurno iznutra oporaviti i sastaviti može. Promatrajući ostatak pacijenata uviđam znatne razlike izmeđ' vrsta depresije te same suicidalnosti koje nosimo u sebi, mi zatočeni ovdje. Svi smo imali nešto zajedničko. Depresiju. Međutim, kao pojedinci smo se znatno razlikovali. Istina, slom agresije u jednog bi proključao agresivnost u krvi, pod kožom svima nama. No, nismo joj se svi prepuštali. Zadobih ovdje više udaraca i isplakah više suza nego ikad u životu. No ne zbog potrebe za iskupljenjem za onim što počinih, već samo zbog crnila koje je raslo u meni ovdje. Gotovo gore nego vani. Na  slobodi. Ako sloboda uopće postoji.

Nuspojave tableta koje smo dobivali prouzrokovale su snove. Rijetko ugodne. U većini njih sam se osjećala kao da me netko pritišće, guši i lovi praznim ulicama mrtvoga grada. Zamisli samo da doživiš toliko stvaran san da hodaš bosonog po livadi svoga grada kojeg si nekada volio, uživaš u proljetnom povjetarcu i diviš se krajoliku ispred sebe, oranicama i divljem cvijeću, čak i zalasku sunca, a onda odjednom osjećaš bol pod tabanima. Spuštaš pogled, a dočekuje te krv i staklo. Želiš se zaustaviti, ali ne možeš. Drobiš to staklo i kliziš u vlastitoj krvi. Vrištiš, ali glasa ne ispuštaš. Ti su mi bili najgori. Ostavljali bi me u lokvi znoja, samoće i nekakvoj ispraznoj tišini. Duhovna sloboda koju bih trebala imati ili barem pronaći  ovdje, koja bi mi dopustila da do posljednjeg daha tražim mogućnost da svoj život osmislim izvan ove bolnice, bila mi je  oduzeta upravo tim snovima.

Draža bi mi bila smrt. Ali niti ona nije rješenje.

 

Prvu kolumnu pročitajte ovdje.

Komentari na članak

Vezani članci

Učionica; pogled kroz prozor

Škola je sigurno mjesto?

Škola je sigurno mjesto?

Škola je sigurno mjesto?

d

Dnevnik buntovne srednjoškolke

Zašto jednostavno nisam lezbijka?

I ovaj tjedan donosimo dnevnik Buntovnice. Skidamo zavjesu i otkrivamo istinu o životima današnjih tinejdžera i donosimo probleme s kojima se susreću mladi urbanog doba. Što nam je naša buntovnica pripremila u svom trećem nastavku i kako je provela vikend prenosimo u nastavku. Ima za Vas samo jednu napomenu ; Muškarci su kobni za ženski mozak.

Pisanje zadaće

TEHNIKE UČENJA

TEHNIKE UČENJA

TEHNIKE UČENJA

LIDRANO

SVRHA ILI NAVIKA?

Moj prvi, ali i posljednji Lidrano: doživljaji jedne maturantice

Učenica sam četvrtog razreda opće gimnazije. Svake godine profesorica hrvatskog jezika pita me hoću li napisati nešto za LiDraNo, no ja se nikada nisam odlučila za taj pothvat. Nikada se nisam ni zapitala što je to zapravo LiDraNo ni koja je njegova svrha. Pa sam zato ove godine odlučila napisati kratku kritiku, komentar o nastavi u mojoj školi i predložiti mentorici da to pošalje na LidraNo.

https://www.google.hr/url?sa=i&rct=j&q=&esrc=s&source=images&cd=&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjqzdm3naXOAhUJ8ywKHSMRBpkQjRwIBw&url=%2Furl%3Fsa%3Di%26rct%3Dj%26q%3D%26esrc%3Ds%26source%3Dimages%26cd%3D%26cad%3Drja%26uact%3D8%26ved%3D0ahUKEwjqzdm3naXOAhUJ8ywKHSMRBpkQjRwIBw%26url%3Dhttp%253A%252F%252Fmetro-portal.rtl.hr%252Fzasto-nam-glazba-podize-raspolozenje%252F66067%26bvm%3Dbv.128617741%2Cd.bGs%26psig%3DAFQjCNFiA9tX78rGnyFybiLzRAmvpYBQ-g%26ust%3D1470313130774430&bvm=bv.128617741,d.bGs&psig=AFQjCNFiA9tX78rGnyFybiLzRAmvpYBQ-g&ust=1470313130774430

Iskustvo brucošice

Kako preživjeti prvi tjedan na faksu

Preseljenje u novi grad, početak studentskog života - prvi je tjedan faksa iza jedne brucošice.