Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Snovi, vrijeme i previše sjećanja

d

Nigdje na svijetu nije bajno, no psihijatrijske te bolnice unište koliko i spase.

UBIJ SE, DROLJO. MAKNI NAM SE S OČIJU. JEBEM TI MATER TAKVU KOJA TE RODILA. NISI POŽELJNA OVDJE. GADIŠ NAM SE. POKOPAJ SE.

Djetinjstvo. Nikom nije bajno. Osim ako nisi rođen s uguranom zlatnom žlicom u usta, ali mislim da ti niti tada nije baš bajno jer je upravo to, ugurana. Moje je bilo gorkoslatko. Ljubav nikad nisam znala primiti. Čak niti roditeljsku, ali su se zato negativne kritike i pogrdne riječi kao lemilicom urezivale u mozak. Skupljale su se iz godine u godinu. Kao tanke niti se povezivale i natjerale me da pobjegnem. Da ostavim svoju obitelj prema kojoj sam gajila ljubav, ali ju i ne prihvaćala nazad. Sve sam ostavila. Što se dalo ostaviti, naravno. S obzirom na to da u ovom gradu prijatelja nisam imala, a one s kojima sam se nekada i družila - nakon incidenta kada sam puknula i pokazala tek trunčicu virtualnih poruka koje su mi dolazile iz dana u dan , čak su i oni počeli okretati glave. A kako se njihova odbojnost prema meni širila, tako se i širila moja mržnja prema ovom gradu te ljudima u njemu, čak iako mi nisu ništa skrivili. Gradu u kojem sam rođena, odrasla i prvi zubić mi ispao. Gradu u kojem sam livadama trčala i slikala se međ' makovima.  Gradu u kojem sam trebala normalno odrasti, ali nisam.

Između sadašnjeg trenutka i prošlosti ne uspijevam pronaći nikakvu poveznicu, nikakvu nit, osjećam kao da je između onog što je sada i onog što je bilo prije, došlo  do prekida u protoku vremena.
Dani i dalje prolaze. Međutim, vrijeme kao da stoji. Kao da uopće ne postoji u ovoj ustanovi. Monotone radnje iz dana u dan. Buđenje bez želje da se uopće probudiš, hrana okusa bljuzge snijega nakon kiše. Jedino je tuširanje donosilo spas. Imali smo tek nekoliko minuta da iskoristimo to blaženo iskupljenje. Svaka kap koja bi padala niz moje lice kao da bi brisala suze od prošle noći, a i sjećanja na grozote koje doživjeh.

Što sam duže ovdje, to veću želju imam za bijegom, možda čak i oporavkom. Ako se uopće nešto istinski uništeno i tmurno iznutra oporaviti i sastaviti može. Promatrajući ostatak pacijenata uviđam znatne razlike izmeđ' vrsta depresije te same suicidalnosti koje nosimo u sebi, mi zatočeni ovdje. Svi smo imali nešto zajedničko. Depresiju. Međutim, kao pojedinci smo se znatno razlikovali. Istina, slom agresije u jednog bi proključao agresivnost u krvi, pod kožom svima nama. No, nismo joj se svi prepuštali. Zadobih ovdje više udaraca i isplakah više suza nego ikad u životu. No ne zbog potrebe za iskupljenjem za onim što počinih, već samo zbog crnila koje je raslo u meni ovdje. Gotovo gore nego vani. Na  slobodi. Ako sloboda uopće postoji.

Nuspojave tableta koje smo dobivali prouzrokovale su snove. Rijetko ugodne. U većini njih sam se osjećala kao da me netko pritišće, guši i lovi praznim ulicama mrtvoga grada. Zamisli samo da doživiš toliko stvaran san da hodaš bosonog po livadi svoga grada kojeg si nekada volio, uživaš u proljetnom povjetarcu i diviš se krajoliku ispred sebe, oranicama i divljem cvijeću, čak i zalasku sunca, a onda odjednom osjećaš bol pod tabanima. Spuštaš pogled, a dočekuje te krv i staklo. Želiš se zaustaviti, ali ne možeš. Drobiš to staklo i kliziš u vlastitoj krvi. Vrištiš, ali glasa ne ispuštaš. Ti su mi bili najgori. Ostavljali bi me u lokvi znoja, samoće i nekakvoj ispraznoj tišini. Duhovna sloboda koju bih trebala imati ili barem pronaći  ovdje, koja bi mi dopustila da do posljednjeg daha tražim mogućnost da svoj život osmislim izvan ove bolnice, bila mi je  oduzeta upravo tim snovima.

Draža bi mi bila smrt. Ali niti ona nije rješenje.

 

Prvu kolumnu pročitajte ovdje.

Komentari na članak

Vezani članci

Laptop, bilježnica, učenje

Koliko ćemo ih još čekati?

E-udžbenici: Moderni udžbenici za moderne školarce

Početak svakog rujna  obilježen je redovima u knjižarama punim učenika i njihovim roditeljima koji su u potrazi za novim udžbenicima. Tako je i ove godine. Za par dana vidjet ćemo srednjoškolce sa ruksacima koji odlaze u školu, ali i male prvašiće kako jedva nose svoje teške torbe. Neki su se dosjetili pa knjige ne nose na leđima, već ih vuku za sobom u torbama s kotačima. Mnogi će se tada zapitati zašto danas, u 21. stoljeću, svijetu svakakovih modernih tehnologija, djeca još uvijek imaju knjige u papirnatnom obliku?

https://www.google.hr/search?q=hrvatski+obrazovni+sustav&biw=1366&bih=662&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwiI2-qa-6DPAhUKbRQKHeVZChMQ_AUIBigB#imgrc=iPxGVwGcW8eV8M%3A

Prednosti i nedostatci hrvatskog obrazovnog sustava

Bolje obrazovanje za bolju budućnost!

Obrazovanje podrazumijeva ustanovu, proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja, a omogućuje razvoj različitih kognitivnih sposobnosti i stjecanje raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika.

Bebek i njegove naočale

Uklopiti se, utopiti se

Željko Bebek i njegove sunčane naočale

Da budemo načisto, ovo jest još jedan tekst o tome kako je okej biti drugačiji i pustiti selo neka priča, da uvijek ima ljudi koji vas prihaćaju takve. Ali piše ga osoba koja nikad nije gledala Gospodara prstenova, ali zato zna sve epizode Smogovaca napamet. Ja. Koja nemam retro levisice i chokere, Instagram obrve i fidget spinner, radije gledam hrvatske filmove nego strane, ne slušam Eda Sheerana, ali zato znam sve pjesme Prljavog kazališta. Slušam gramofonske ploče i nemam pojma tko je Aca Lukas. Čula jesam. 

b

Sign 2 me

Sign 2 me

Sign 2 me

Internet

Pravo na komunikaciju

Tko je ukrao internet?

Kreator World Wide Web-a (www) Tim Berners-Lee je u svojoj prvotnoj zamisli ostavio WWW svim ljudima na korištenje. Pristup internetu je ljudsko pravo kojega nitko ne može ograničiti osim samih ljudi. U ovom članku ću se posvetiti tzv. teroristima na internetu i zakonima kojim su pokušali ograničiti to ljudsko pravo.