Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Prvo Sunce Suicida

d

Imati dar radovanja sitnicama nešto je što svatko s imalo sreće u sebi ima. Ja sam taj dar dobila na prvom dodiru sunca na mojem licu. I još uvijek mu zahvaljujem na tome.

Prestala sam brojati dane.I plakati za svim što se odvija ovdje. Sreću sam pronašla u bojama. Tako da se suze nisu toliko slijevale niz moje obraze. No nisu samo boje krive za to. Osjećam se otupjelom na svakodnevna kažnjavanja koja su se vršila nad nama ako bismo prekršili koje pravilo ili postupili agresivno. Više mi čak niti nije bilo žao kada bih vidjela tehničara kako frče petnaestogodišnjaku ruke i udara ga od pod te veže za krevet. Nekoliko dana unazad, pri takvoj sceni smjestila bih se u kut i rukama pokušala utišati vriskove takve djece. Međutim, kao da mi se kliker u glavi okrenuo, a unutarnja se ravnodušnost uvukla u kosti. Apatija, otupjelost osjećaja. Prije pokušaja suicida imala sam suosjećajnost, sada ovdje kao da živim kako bih se izborila za svoju glavu i opstanak pa je sve to nestalo. Tu večer zaključih da me ova mentalna ustanova iznutra srušila.

Istu tu večer promatrala sam boje. Upravo zbog izljeva bijesa jednog od klinaca s odjela zaključali su nas u sobe u 19:17. Sjećam se točno koliko je sati bilo jer zapisah to u dnevnik kao događaj koji neću zaboraviti. Ležala sam sklupčana na krevetu bez mogućnosti da utonem u san jer nam je popodnevni odmor bio prije gotovo manje od četiri sata. Iznova sam brojala srednji sloj rešetki. Stala sam na 4200 kada sam malo bolje otvorila oči. I zaista pogledala. Nebo je bilo predivno. Prošarano bojama sunčeva spektra. I daškom plavetnila . Boje su se isijavale i podsjećale me na miris tempere,akrila i umrljanih dlanova,ruku i lica. Mokrih kistova i indijskih tonova svojih slika. Od svijetlog plavetnila, nekih dana prošaranih bjelinom oblaka, do ružičastih, crvenih i modro plavih tonova. Boje su me otada opuštale... U njima sam pronalazila mir. Ako sam ja već toliko ispunjena tamom barem mi je utjeha bila da mi je dopušteno gledati tu divotu.

Prvi dan dopuštenja izlaska iz ustanove u dvorište bolnice podario mi je još jedan dar. Dar prihvaćanja i radovanja stvarima pokraj kojih sam ravnodušno prolazila, koristila njihovu snagu i uopće im ne zahvaljivala na pruženom daru. Naime, izašavši van, Sunce je palo na moje obraze. Ugrijalo je promrzle dlanove i izmamilo mi osmijeh na lice. Osmijeh puke radosti kojeg se gotovo niti ne sjećam kada sam nekome zadnji put podarila. Ovaj je bio za Sunce. Za jednu tako svakodnevnu sitnicu kojoj zaboravimo zahvaliti što nam nakon noći ispunjene tamom donese svjetlo. Obrazi su mi se mreškali i rumenjeli od sreće. Gotovo su i suze kliznule niz obraze. Moji roditelji, sjedeći u hladu promatrali su me s tugom i sažaljenjem u očima. Mislili su da nisam primijetila. Međutim, nije me bilo briga. Željela sam upiti što više ove topline prije nego li budem nanovo zatvorena u klimatizirane, hladne prostorije psihijatrije.

Komentari na članak

Vezani članci

d

Dnevnik buntovne srednjoškolke

Zašto jednostavno nisam lezbijka?

I ovaj tjedan donosimo dnevnik Buntovnice. Skidamo zavjesu i otkrivamo istinu o životima današnjih tinejdžera i donosimo probleme s kojima se susreću mladi urbanog doba. Što nam je naša buntovnica pripremila u svom trećem nastavku i kako je provela vikend prenosimo u nastavku. Ima za Vas samo jednu napomenu ; Muškarci su kobni za ženski mozak.

Laptop, bilježnica, učenje

Koliko ćemo ih još čekati?

E-udžbenici: Moderni udžbenici za moderne školarce

Početak svakog rujna  obilježen je redovima u knjižarama punim učenika i njihovim roditeljima koji su u potrazi za novim udžbenicima. Tako je i ove godine. Za par dana vidjet ćemo srednjoškolce sa ruksacima koji odlaze u školu, ali i male prvašiće kako jedva nose svoje teške torbe. Neki su se dosjetili pa knjige ne nose na leđima, već ih vuku za sobom u torbama s kotačima. Mnogi će se tada zapitati zašto danas, u 21. stoljeću, svijetu svakakovih modernih tehnologija, djeca još uvijek imaju knjige u papirnatnom obliku?

glas

U Austriji sa 16 na izbore

U Austriji sa 16 na izbore

U Austriji s 16 na izbore

HURTS

Glazba

[OSVRT] HURTS - bend od čijih pjesama doslovno boli duša

Bend za koji mnogi nisu čuli. Bend čije pjesme su neki možda i čuli, ali ne znaju tko ih pjeva. Bend koji nema ni 20 000 pratitelja na Instagramu. Bend koji nema ni pola milijuna pretplaćenih pretplatnika na YouTube kanalu. Bend koji nema bezbroj milijuna pregleda na YouTubeu. Bend koji nije komercijalan pa zato ne doživljava sve moguće oblike slave. No, usprkos tome, jedan od rijetkih bendova koji ima dušu.

how to survive high school

DNEVNIK JEDNOG PRVAŠIĆA

Prva dva tjedna srednje škole - prošla su uspješno

Prva dva tjedna škole iza su jednog prvašića. Kako je on to proživio, doznajte u tekstu.