Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Pokušaj suicida

d

Samo još jedna djevojka u moru ostalih sa suicidalnim mislima i depresijom u glavi pokušava svoje životne situacije i suočavanje sa suicidom prenijeti na portal ove stranice te svojim iskustvom dati utjehu nekome da nade ima čak i u najtamnijoj noći.

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA ZA OMLADINU

Suicid. Jedna riječ. Šest slova koja za sobom vuku milijun problema. Unutrašnjih, vanjskih,obiteljskih, ali i društvenih. Anksioznost, strah i paranoja. Mržnja prema svemu, a najviše prema samome sebi. Kriviti okolinu za svoje greške nikada nije bilo u mojoj naravi. Oduvijek sam krivila samu sebe, što zbog svoje povodljivosti i nepromišljenosti, što zbog potrage za opasnošću. Agresivnost, brutalna iskrena želja za preživljavanjem držala me posljednje dvije godine. Međutim, jednom pametnom odlukom, ali i jednim krivim činom nalazim se sada ovdje. Zatvorena u četiri zida bolnice i umjesto omamljena alkoholom i marihuanom, ostajem ispražnjena i bez misli tabletama. No nisam niti ja sama kriva za neke stvari. Život ide. Nosi sa sobom svašta. Moja narav bila je takva da sam oduvijek nailazila na ljude s najviše prtljage i problema na svojim leđima i uz to se vezala za njih. Vraćala se čak i nakon odgurivanja, samo zašto? Zašto?

Promatram zidove ove bolnice i razmišljam o tom pitanju. Zašto mi je ovo trebalo? Zar je suicid meni bio jedini način da se izvučem iz ove crne rupe moga uma koja me obuzela? Teško je to pitanje, psihijatrica mi govori da nije, ali u mojoj se glavi još uvijek nalazi bujica. Smiruje se nakon terapije, međutim, čim tablete prestanu djelovati, misli se vraćaju. Rupe u zidu stvaraju se, što šakama, što glavom. Ne zbog agresije, već zbog boli i očaja koji nosim u sebi zatvorena ovdje međ' vršnjacima uništenih života ili jednostavno rođenih s krivim sklopom u glavi. Njihove priče potresne su koliko i moja sama te u nekim trenutcima čak i osjećam mržnju prema njima što su tako dobre osobe same sebi željele naškoditi. Naravno, mržnja je projekcirana na njih, ali s naglaskom na ljude i životne situacije te pritisak okoline koji ih je naveo da počine to što su počinili i sada sjede sa mnom za ovim drvenim stolom u bijeloj sterilnoj prostoriji.

Ustajem toliko rano da se u ovo doba do prije mjesec dana možda ne bih još niti vraćala kući. Ruke mi se tresu, a u glavi mi se vrti. Samo želim pobjeći. Od stvarnosti i realnosti. Najviše od ove ustanove gdje se osjećam kao zatvorenik, zatočena uz slojeve prozora i rešetki.Stolice su neudobne, a svakim  ih danom sve više mrzim. Pokušavam biti smirena, međutim u ovom stanju nema pomoći.  

Jednom kad te depresija odnese, teško da ćeš joj uteći. Jer je to vrsta umora kojoj niti spavanjem nećeš pobjeći.

Razmišljam o danu kada je kap prelila čašu. Kada je omča pritegla vrat, tableta pokušala uspavati um, a vlak uništiti tijelo. Sve bi bilo lakše da me nema, zar ne? Ali kroz ovih tjedan dana uvidjeh da postoji ljudi kojima je stalo do moje dobrobiti. Međutim, teško da mi to puno trenutačno znači. Glava mi je još uvijek u rasulu, i nije da zaista vjerujem da im je do mene. U mom se mozgu samo projekcira njihov osmijeh naslade na saznanje gdje sam i što pokušah počiniti. Mrzila sam sebe još više zbog takvih misli, jer krivila sam druge za stvar koju si sama smjestih.

Vrištala bih da mogu, da smijem, ali što bi mi to donijelo? Još tableta u usta, razgovore, a možda čak nitko od osoblja ne bi niti primijetio. Jer ja sam samo jedna osoba među tridesetero djece koja je prisiljena ostati ovdje. Osim toga i ti ljudi imaju svoje probleme i terete na leđima,a svakodnevno se suočavaju s našim, mojim. Ponekad me znaju tijekom dana pitati zašto nosim tako tužan pogled, moj bi im odgovor bio da sam samo umorna. Znam da shvaćaju da im lažem, znam da bih trebala pričati. Ali usta ostaju zatvorena. Suze noću klize niz obraze. Slobodno se kotrljaju, iako znam da me nadzorna kamera SNIMA.
 

POD NADZOROM, U DISCIPLINI, ŽIVIM MONOTONO IZ DANA U DAN.

Komentari na članak

Vezani članci

Srednjoškolke (2) razgovaraju

O stanju u učionicama

Pismo učenika učenicima

Dugi niz godina idem u školu i promatram svoju okolinu. Donosim mnoge zaključke. Svaki dan uvidim mnoge propuste profesora, stručne službe i ostalih. Nije mi to drago. Žalosno je to da se danas većina stvari koje se ne bi smjele tolerirati ipak toleriraju.

Stog knjiga

I dok mnogi drže da prosječni srednjoškolac ne čita ni lektire, a kamoli nešto drugo, istina je dijametralno suprotna – današnji mladi rado čitaju gotovo sve osim lektire.

Novi popis lektire: realan odraz današnjeg mladog čitatelja

Ako upitate profesore hrvatskog jezika što mladi danas čitaju u svoje slobodno vrijeme, mnogi će vam reći – sve osim lektire. Novi popis izazvao je oduševljenje kod velikog broja učenika i profesora, ali i dalje ima onih koji se ne mogu pomiriti da se ostavlja na izbor svakome od profesora hoće li baš svaki učenik morati tijekom svog školovanja imati Držića za samostalno cjelovito čitanje, iako je pisao drame prije nego što se Shakespeare rodio.

Statistika, grafovi - multimedija

Jeste li pitali učenike

REZULTATI ANKETE: Više od 80% učenika nikada u školama nije bilo informirano o kurikularnoj reformi

Eksperimentalna provedba Škole za život je započela. U medijima se tek ponegdje nailazi na prve dojmove učenika i profesora uključenih u provedbu, a teško je reći da je široj javnosti jasna slika i način i proces uvođenja noviteta u obrazovanje. Upravo takav dojam daju i rezultati naše ankete provedene među srednjoškolcima.

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

a

Serija od koje zastaje dah

[OSVRT] "Prison break" ili kod nas "Zakon braće"

Serija koja nema dobnu granicu. Za mlade, starije, roditelje, ali i njihove roditelje. Svi koji su ju gledali nisu požalili. Nemoj ni ti! Serija koja će te potaknuti, ali i prikazati ti da nikad ne smiješ odustati. Akcija, drama, ali i malo ljubavi savršen su spoj, a upravo ova serija to ima.