SVRHA ILI NAVIKA?

Moj prvi, ali i posljednji Lidrano: doživljaji jedne maturantice

LIDRANO

Učenica sam četvrtog razreda opće gimnazije. Svake godine profesorica hrvatskog jezika pita me hoću li napisati nešto za LiDraNo, no ja se nikada nisam odlučila za taj pothvat. Nikada se nisam ni zapitala što je to zapravo LiDraNo ni koja je njegova svrha. Pa sam zato ove godine odlučila napisati kratku kritiku, komentar o nastavi u mojoj školi i predložiti mentorici da to pošalje na LidraNo.

Ali čak ni kad sam joj poslala tekst nije mi bilo jasno o kakvom je to "natjecanju" riječ ni što ću morati raditi i s kojim ciljem. Nakon nekoliko tjedana rekla je da će ovaj tjedan održati okrugli stol na kojem se moramo pojaviti. Obznanila mi je da je moj rad pohvaljen i čestitala mi. I dalje sam bilja zbunjena  i pitala sam se kako će to izgledati. Odlučila sam da je najbolje da se raspitam kod prijatelja. Pokušala sam čak i izguglati definiciju. Shvatila sam da se zapravo radi o smotri, a ne o natjecanju. Smotri najboljeg literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva u državi.

LIDRANO U MEĐIMURSKOJ ŽUPANIJI
Očekivala sam ozbiljnost i radovala sam se što ću imati prilike čuti zašto je moj rad dobar i po čemu su tekstovi drugih učenika također zaslužili sudjelovati na županijskoj razini.  Htjela sam saznati što je bilo dobro, a što je moglo biti još bolje. No, kod nas u Međimurju toga nažalost nije bilo. Svrha našeg okruglog stola bila je slušanje radioemisija i površno spominjanje osoba koje su predložene za državno, bez ikakvih pretjeranih objašnjenja. Umjesto da smo nešto naučili, mi smo morali slušati radove iz   potpuno druge kategorije. O literarnom stvaralaštu nisu rekli apsolutno ništa. Što se tiče školskih listova,  komisija je djelovala kao da ih je tamo prvi put pogledala. Tako da smo se i mentorica i predstavnik školskoga lista i ja za vrijeme toga okrugloga stola samo razočarano gledali. Rekli su da prijašnjih godina nije bilo baš tako loše i neorganizirano. Nije nam bilo jasno zašto je to tako, zašto im je toliko teško potruditi se dati nekakvu kritiku ili pohvalu kada su i sami svjesni da je svake godine sve manje i manje prijavljenih u svakoj kategoriji. Iako moj novinarski tekst nije bio predložen za državnu smotru, naš školski list jest. S nestrpljenjem smo očekivali popis imena pozvanih. Kada je napokon stigao, shvatili smo da smo i mi pozvani. Iako je običaj da odlazi samo jedan predstavnik, iz naše škole ove nas je godine sudjelovalo troje. Škola je odlučila nakon 4 godine nagraditi naš trud, pa je meni i mom prijatelju Marku olakšala činjenicu da nismo bili pozvani u svojoj kategoriji. Svi smo s nestrpljenjem čekali jedan produljeni vikend i malo odmora od škole.

 

DRŽAVNA SMOTRA LIDRANO 2018.
Ove godine državna se smotra održala u Primoštenu. Išli smo s velikim očekivanjima: ako je nešto na državnoj razini, trebalo bi biti dobro pripremljeno, osmišljeno i koncipirano. Stigli smo i raspakirali se. Bili smo slobodni do večere. Družili smo se na balkonu, razgledavali okolicu, trudili smo se da nam vjetar i niske temperature ne pokvare dan. Poslije večere smjestili smo se u dvorani i čekali da LiDraNo 2018.  službeno bude otvoren. Čula sam od prijatelja da prošlogodišnje voditeljice programa baš i nisu bile dobro pripremljene pa sam se ponadala da će ove godine biti bolje. No, naravno da su se i ove godine na pozornici pojavile iste 'voditeljice'. Potpuno nepripremljene. Već tada počela sam shvaćati da možda ni ovdje neće biti puno ozbiljnije no što je bilo kod kuće. Ali ovdje nije bio kraj. Osim što duhovno nije bilo voditeljica, fizički nije bilo ni gradonačelnika. A kada je jedna od 'voditeljica' najavila jednu pripremljenu točku za otvorenje, opet sam se nadala nečemu svečanome. Naravno, ni to nisam doživjela. Na pozornici se pojavila trojica mladića koji su pjevali i svirali  Lijepa li si. Naravno, publika je sve to prihvatila s oduševljenjem. Snimala, pljeskala, orila na sav glas, neki su čak i ustajali. Nisu razmišljali o tome gdje se nalaze, već su ih dirljive note tjerale da od sebe rade to što su radili. U tom trenutku počela sam se doista neugodno osjećati. Htjela sam izaći zajedno s prijateljima iz publike, ali iz poštovanja prema onima koji su sve to ipak dugo pripremali, ostala sam sjediti i čekati kada će se početi događati nešto što stvarno ima veze s umjetnošću i stvaranjem. Konačno je došao red na pojedinačne i grupne scenske nastupe. Rekla bih da je bilo doista dobrih i onih manje dobrih izvođača, ali o ukusima se ne raspravlja. Sve se to nastavilo i ujutro, pa tako cijeli dan, naravno, uz pauze. Veliki problem nastaje kada su okrugli stolovi u isto vrijeme pojedinačnih i grupnih scenskih nastupa, tako da netko tko bi želio pogledati što više nastupa nema tu mogućnost. Na okruglom stolu za školski list bila je standardna postava u žiriju uz standardne komentare (tako sam barem čula). O svakome listu čuli smo ono dobro, ono manje dobro, ono u čemu se napredovalo i ono što bi se još moglo poboljšati da bi se dogodine opet taj list našao na istom mjestu. Sve već standardno, no ipak bolje od onoga što smo čuli kod nas u Međimurju. Također, ponudili su svima da dođu popodne na individualni sastanak kako bi dodatno komentirali. Što se tiče novinarskog i literarnog stvaralaštva, sve je po istom principu, osim što literati prolaze kratku školu pisanja Zorana Ferića. Što se tiče okruglog stola za pojedinačne i grupne scenske nastupe, oni se održe posljednji, nakon svih nastupa. Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, i ovaj okrugli stol izgleda kao i ostali. Zadnji dan na zatvaranju najbolji iz svake kategorije prezentirali su ono što su napravili. Naravno, ni zatvaranje nije uspjelo proći bez odlično pripremljenih voditeljica na čijim se licima vidjela velika želja i iščekivanje smotre LiDraNo 2019. kako bi ponovno mogle stati na pozornicu spremnije nego ikada prije. 

SVRHA ILI NAVIKA?
Ove godine održana je 27. smotra LiDraNo. Dakle, može se reći da je to već dugi niz godina jedina prilika za okupljanje mladih umjetnika. Iako smotra traje samo tri dana, to vrijeme je i više nego dovoljno da se odradi sve zamišljeno, ali i puno više. Sve je stvar organizacije. Kada si tamo, imaš osjećaj da je većina tih osoba tamo zato što mora biti, ali uvijek se mogu pronaći i oni koje možeš upitati za savjet i mišljenje. Jednostavno je, LiDraNo je jedna cjelina koja treba imati skupinu zainteresiranih ljudi koji svoja znanja želje dijeliti s mladim nadama da bi LiDraNo funkcionirao. Ovakav LiDraNo, nažalost, nema  prevelike svrhe. No svi se mi nadamo da će iz godine u godinu biti sve organiziraniji i bolji. Nemojmo zaboraviti da je najveća prednost takve smotre zbližavanje ljude sličnih interesa i pružanje mogućnosti za stvaranje prijateljstava za cijeli život.Slikovni rezultat za LIDRANO

Komentari na članak

Vezani članci

https://drava.info/2017/07/tatjana-matic-goli-otok/

Mladi: Goli otok danas

Ima li Goli otok budućnost?

Povijesno-politološki kamp na Golom otoku izbalansirana je kombinacija politoloških i povijesnih tema, fizičkog rada, sunca i mora te duhovnosti koju organiziraju katoličke studentske udruge SKAC i MAGIS u suradnji s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

muha

ODLAZAK MLADIH IZ HRVATSKE

Zemlja putnika

Ova je svakodnevna tema stravična. Napuštanje neke zemlje ozbiljan je problem, a bez mladih nove se generacije ne mogu stvarati. Mladi gube strpljenje i nadu u pravdu, a često odlučuju riskirati i otići/pobjeći u zemlje koje smatraju spasonosnima za njihov džep, sreću i dostojanstvo.

https://www.google.hr/search?q=hrvatski+obrazovni+sustav&biw=1366&bih=662&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwiI2-qa-6DPAhUKbRQKHeVZChMQ_AUIBigB#imgrc=iPxGVwGcW8eV8M%3A

Prednosti i nedostatci hrvatskog obrazovnog sustava

Bolje obrazovanje za bolju budućnost!

Obrazovanje podrazumijeva ustanovu, proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja, a omogućuje razvoj različitih kognitivnih sposobnosti i stjecanje raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika.

Bebek i njegove naočale

Uklopiti se, utopiti se

Željko Bebek i njegove sunčane naočale

Da budemo načisto, ovo jest još jedan tekst o tome kako je okej biti drugačiji i pustiti selo neka priča, da uvijek ima ljudi koji vas prihaćaju takve. Ali piše ga osoba koja nikad nije gledala Gospodara prstenova, ali zato zna sve epizode Smogovaca napamet. Ja. Koja nemam retro levisice i chokere, Instagram obrve i fidget spinner, radije gledam hrvatske filmove nego strane, ne slušam Eda Sheerana, ali zato znam sve pjesme Prljavog kazališta. Slušam gramofonske ploče i nemam pojma tko je Aca Lukas. Čula jesam. 

Potreba ili tek nametnuta obaveza

Moderni obrazovni sustav

Potreba ili tek nametnuta obaveza?

Suvremeni sustav obrazovanja uništava kretivnost i posebnost pojedinca. Čini nas klonovima zarobljenima u krugu nametnutih ideja. Bismo li stvarno odlazili u školu da ona nije društveno nametnuta?