Mladi u političke fotelje

Mladi u političke fotelje

m

Mladi u političke fotelje

Stara garda “izumire”

Kada bi me netko pitao koliko godina ima najstariji političar odgovor bi bio previše, a za najmlađeg bi odgovor bio isti. Svaki dan slušamo, gledamo i očito patimo zbog istih “starih” lica, nema smisla previše riječi trošiti na njih. Za njih samo možemo konstatirati da im je istekao rok trajanja. Doduše, ono što je puno zanimljivije i što je ustvari i jedini razlog tome što “stara garda” uopće postoji je nedostatak mladih koji bi ih zamijenili.

 

Prekasno u politici, prekasno u mirovini

Mladi prekasno ulaze u politiku, stoga stari prekasno odlaze u mirovinu. Suočavamo se sa strankama koje se hvale kako imaju mlade na visokim pozicijama. Ovo nije samo moj stav, ovo je stav svakog uvaženog stručnjaka, kada pitate do kada si mlad, odgovor je do dvadesetosme godine. Čudno je vidjeti “mlade saborske zastupnike” od trideset i pet  godina, po meni su to već zreli seniori. Ujedno, činjenica je da mladi jedino odlaze na visoke funkcije tek kada se s njih makne netko “viši” od njih. Ujedno problem “podjele funkcija” je u tome što ljudi misle da super-junaci pa su istom trenutku saborski zastupnici, direktori tvrtke i općinski načelnici. Mjesta u politici ima puno, ali ima jako puno onih koji ne razumiju da su djeljivi samo na jednu osobu, te da ne mogu biti na 2 mjesta odjednom.

Trend je nelagodan, ali činjenica je da se svaki dan čuje kako se mladi probijaju na barem medijski eksponirane funkcije od kuda mogu u kranju ruku poslati pravu poruku. Mladih bi u politici bilo više kada bi i mladi izlazili na izbore i tako postali koherentno biračko tijelo. Tada bi se i politika stranaka morala mijenjati. Više mirovine i ulaganje u autoceste ne bi bio prioritet. U programima stranka našlo bi se  rješenje za visoku nezaposlenost mladih u Hrvatskoj. Dakako, kako bi nešto dobio, nešto moraš i učiniti, a to je izaći na izbore. Zar je to tako teško?

 

Bijeg od odgovornosti

Nerijetko se čuju teze da izlaskom na izbore ne možemo utjecati ni na što, da se ljudima ne da ići na izbore i sl. Kao prvo glas je glas i nerijetko je jedan glas ili manja skupina glasova presudna. Izjavom #nedamise jasno se daje do znanja da niste odgovorna osoba, da svojim neizlaskom podržavate stanje koje i sami percipirate kao loše. Dakako, i dalje mi logika tih ljudi nije prodrla dalje od osjećaja bijesa pred takvom neodgovornošću. Zašto bi nerad imao više učinka od rada? To mi je jednostavno nedohvativo.

Zamislite samo da 10 000 mladih skupi potpise za jednog predsjedničkog kandidata. On ne mora pobijediti, ali kandidata koji će govoriti isključivo o pravima mladih i njihovim mogućnostima da utječu na put Hrvatske. Takva osoba bi mogla očekivati oko 300 000 glasova. Toliko je otprilike punoljetnih mladih u Hrvatskoj, ukoliko bi se ozakonilo glasanje sa šesnaest godina tada bi se ta baza povećala na 380 000 glasova. To je već nekih tridesetak saborskih mandata. Zamislite kolika je moć mladih ako samo izađu na izbore. Dakako, ima još onih pametnih koji znaju sve o politici pa mudro izjavljuju “zašto bih ja izašao na izbore, to ne radi nitko drugi!” Za takve ljude imam samo jedno pitanje. Vi volite biti mainstream i slušati i pratiti druge kako srljaju kao “Airbus u magli”? Ako da, samo izvolite, a ukoliko imate imalo samopoštovanja , izađite na izbore i ne odugovlačite.

 

Amoralna kočnica morala

Oksimoron, možda, nisam siguran. U svakom slučaju kada se pita što je politika većina će reći da je to nekakva polulopovska profesija, rijetko tko se sjeti da je riječ o najčasnijem i najmoralnijem djelovanju. Možda naši “političari” velik dijelom i nisu političari, prije bi ih trebalo svrstati u politikante. Skupina ljudi koji se ne snalaze u životu, ali njezini članovi mogu pričati dugo, naširoko i bez nekakve suvisle konkluzije. Svi smo se nagledali tablica kako govoriti, a ništa ne reći. Pitam se zašto mladi sami sebe podcjenjuju pa čak 35% njih smatra da nisu sposobni izaći na izbore i glasovati? Pretpostavljam da se donekle boje baviti demokracijom sve dok je njen rezultat umjesto morala jedan odviše lijepi amoral.

Na mladima svijet ostaje, zato hajmo si ga sami ostaviti kakvim ga želimo. Hrvatska je samostalna i demokratska država, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo.

Pavao Škoko Gavranović

Komentari na članak

Vezani članci

Učenik na stubama čita

Povratak u školske klupe

Evo nove školske godine. Što nas je sve dočekalo?

Već jedno dulje vrijeme slušamo kako MZOS najavljuje "Strategiju razvoja školstva", ali osim najava i formiranja stručnih timova, izrada promotivnih video uradaka i sl., još nismo vidjeli ni S od strategije. Osim ako pod to S ne računate ono S u MZOS što je ustvari bila jedina značajna reforma ovoga ministarstva. No dosta o njihovim neuspjesima.

a

Serija od koje zastaje dah

[OSVRT] "Prison break" ili kod nas "Zakon braće"

Serija koja nema dobnu granicu. Za mlade, starije, roditelje, ali i njihove roditelje. Svi koji su ju gledali nisu požalili. Nemoj ni ti! Serija koja će te potaknuti, ali i prikazati ti da nikad ne smiješ odustati. Akcija, drama, ali i malo ljubavi savršen su spoj, a upravo ova serija to ima.

d

Dnevnik buntovne srednjoškolke

Zašto jednostavno nisam lezbijka?

I ovaj tjedan donosimo dnevnik Buntovnice. Skidamo zavjesu i otkrivamo istinu o životima današnjih tinejdžera i donosimo probleme s kojima se susreću mladi urbanog doba. Što nam je naša buntovnica pripremila u svom trećem nastavku i kako je provela vikend prenosimo u nastavku. Ima za Vas samo jednu napomenu ; Muškarci su kobni za ženski mozak.

muha

ODLAZAK MLADIH IZ HRVATSKE

Zemlja putnika

Ova je svakodnevna tema stravična. Napuštanje neke zemlje ozbiljan je problem, a bez mladih nove se generacije ne mogu stvarati. Mladi gube strpljenje i nadu u pravdu, a često odlučuju riskirati i otići/pobjeći u zemlje koje smatraju spasonosnima za njihov džep, sreću i dostojanstvo.

Laptop, bilježnica, učenje

Koliko ćemo ih još čekati?

E-udžbenici: Moderni udžbenici za moderne školarce

Početak svakog rujna  obilježen je redovima u knjižarama punim učenika i njihovim roditeljima koji su u potrazi za novim udžbenicima. Tako je i ove godine. Za par dana vidjet ćemo srednjoškolce sa ruksacima koji odlaze u školu, ali i male prvašiće kako jedva nose svoje teške torbe. Neki su se dosjetili pa knjige ne nose na leđima, već ih vuku za sobom u torbama s kotačima. Mnogi će se tada zapitati zašto danas, u 21. stoljeću, svijetu svakakovih modernih tehnologija, djeca još uvijek imaju knjige u papirnatnom obliku?