Otisci duše

I'm blown away by the wasteness of life

Dobrodošli u realnost

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?

Život nekada može biti zaista preplavljujuć.

I sada, kad mi se suze hlade na obrazima i bradi, pitam se kako je moguće preživjeti kad znaš da u svakom trenutku gradiš život i da svaka sekunda može biti od presudne važnosti?
Kako se nositi s takvim pritiskom i kako se pomiriti s tim da imamo samo jednu šansu biti ovakvi i sada, u ovom životu, kako ne provoditi vrijeme u strahu od skretanja svoje sudbine pogrešnim putem?
Kako pojmiti sve te beskrajno spojene čestice življenja i vjerovati da postoji samo JEDAN put, samo JEDNA ja?

Jesam li ovo uopće ja?

Ili je sve samo beskrajna projekcija stotina živućih i umirućih čestica esencije, one koja svijetli svojom čistom energijom koja je neporozna, otporna na vrijeme i oblike u kojima nastojimo postojati.

Što ako bih se prepustila?
Što ako bih jednostavno odlučila ići kamo me god putevi nanesu, ne bi li to možda bilo najbliže iskrenom, stvarnom postojanju?

Kako znam da sam doista živa?
Možda zbog ove boli duboko u duši, možda ona znači da živim. Ali živim li onda samo sada dok me boli, u toj pogođenosti spoznajom, u toj katarzi egzistencije, ili je ta bol ipak uvijek u meni, ali ju potiskujem u strahu od vlastitih suza?
A to nisu tužne suze. Ali nisu niti sretne.
Te su suze odraz čiste neprijetvorne nijemosti pred veličinom života.
Te velike, beskrupulozno komplicirane, multikonekcijski spojene konstrukcije, i kotrlja se kao kugla koja lijepi sve nas za sebe i čini nas svojim dijelom.
I što joj onda znači moja suza i moja pometenost ovom snažnom prigodom u kojoj mi je dano da dišem, hodam, budim se i sanjam, ako samo čekam da umrem?

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?
I nije li svaki tren prožet pitanjima potraćen u odnosu na one trenutke provedene u zahvalnosti zbog topline zraka sunca na obrazu i glasa voljene osobe pored uha, nije li svaka ružna riječ suvišna u odnosu na sve lijepe koje su mogle zauzeti njihovo mjesto, i nije li svaka ravnodušnost bezvrijedna u odnosu na trnce koji prožmu naše tijelo kad si zaista, stopostotno, bez zadrške, uz svu bol koju to sa sobom nosi - dopustimo ŽIVJETI?

Komentari na članak

Vezani članci

Otvorena knjiga

Potrebni, ali i skupi

Vječni problem učenika: udžbenici

Jedan od vječnih problema hrvatskoga školstva je pitanje udžbenika, trebaju li biti besplatni? Trebaju li biti toliko skupi? Trebaju li se mijenjati svake dvije godine? Po mojem skromnom mišljenju, odgovor na sva ta tri pitanja je jedno veliko NE.

d

Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Snovi, vrijeme i previše sjećanja

Nigdje na svijetu nije bajno, no psihijatrijske te bolnice unište koliko i spase.

Dobrodošli u realnost

Otisci duše

I'm blown away by the wasteness of life

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?

g

Ne volite kad vam svira tišina?

Glazba uz koju možeš učiti

Glazba - iako je na svim mogućim poljima priznata kao umjetnost, može li ona poslužiti kao efektivna metoda koncentriranja prilikom učenja?

x

Dnevnik jedne maturantice

Prvi tjedan škole - čisto preživljavanje

Prvi tjedan nove školske godine iz perspektive jedne maturantice.