Otisci duše

I'm blown away by the wasteness of life

Dobrodošli u realnost

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?

Život nekada može biti zaista preplavljujuć.

I sada, kad mi se suze hlade na obrazima i bradi, pitam se kako je moguće preživjeti kad znaš da u svakom trenutku gradiš život i da svaka sekunda može biti od presudne važnosti?
Kako se nositi s takvim pritiskom i kako se pomiriti s tim da imamo samo jednu šansu biti ovakvi i sada, u ovom životu, kako ne provoditi vrijeme u strahu od skretanja svoje sudbine pogrešnim putem?
Kako pojmiti sve te beskrajno spojene čestice življenja i vjerovati da postoji samo JEDAN put, samo JEDNA ja?

Jesam li ovo uopće ja?

Ili je sve samo beskrajna projekcija stotina živućih i umirućih čestica esencije, one koja svijetli svojom čistom energijom koja je neporozna, otporna na vrijeme i oblike u kojima nastojimo postojati.

Što ako bih se prepustila?
Što ako bih jednostavno odlučila ići kamo me god putevi nanesu, ne bi li to možda bilo najbliže iskrenom, stvarnom postojanju?

Kako znam da sam doista živa?
Možda zbog ove boli duboko u duši, možda ona znači da živim. Ali živim li onda samo sada dok me boli, u toj pogođenosti spoznajom, u toj katarzi egzistencije, ili je ta bol ipak uvijek u meni, ali ju potiskujem u strahu od vlastitih suza?
A to nisu tužne suze. Ali nisu niti sretne.
Te su suze odraz čiste neprijetvorne nijemosti pred veličinom života.
Te velike, beskrupulozno komplicirane, multikonekcijski spojene konstrukcije, i kotrlja se kao kugla koja lijepi sve nas za sebe i čini nas svojim dijelom.
I što joj onda znači moja suza i moja pometenost ovom snažnom prigodom u kojoj mi je dano da dišem, hodam, budim se i sanjam, ako samo čekam da umrem?

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?
I nije li svaki tren prožet pitanjima potraćen u odnosu na one trenutke provedene u zahvalnosti zbog topline zraka sunca na obrazu i glasa voljene osobe pored uha, nije li svaka ružna riječ suvišna u odnosu na sve lijepe koje su mogle zauzeti njihovo mjesto, i nije li svaka ravnodušnost bezvrijedna u odnosu na trnce koji prožmu naše tijelo kad si zaista, stopostotno, bez zadrške, uz svu bol koju to sa sobom nosi - dopustimo ŽIVJETI?

Komentari na članak

Vezani članci

Laptop, bilježnica, učenje

Koliko ćemo ih još čekati?

E-udžbenici: Moderni udžbenici za moderne školarce

Početak svakog rujna  obilježen je redovima u knjižarama punim učenika i njihovim roditeljima koji su u potrazi za novim udžbenicima. Tako je i ove godine. Za par dana vidjet ćemo srednjoškolce sa ruksacima koji odlaze u školu, ali i male prvašiće kako jedva nose svoje teške torbe. Neki su se dosjetili pa knjige ne nose na leđima, već ih vuku za sobom u torbama s kotačima. Mnogi će se tada zapitati zašto danas, u 21. stoljeću, svijetu svakakovih modernih tehnologija, djeca još uvijek imaju knjige u papirnatnom obliku?

plakanje, tuga, depresija

iz osobnog iskustva

Kako živjeti s depresivnom osobom

Doista je čudno živjeti s osobom koja sluša, a ne čuje. Gleda, a ne vidi. Živi, a ne postoji.

g

Global-in Fellowship 2014

Global-in Fellowship 2014

Global-in Fellowship 2014

Strong

Zadrži svoj stav

Kako imati i zadržati svoj stav

Svi imamo stavove, oni se odnose na različite stvari poput stavova o ljubavi,  politici, religiji, obrazovanju, obitelji, prijateljstvima…Najčešće stav odražava naše vrijednosti za koje vjerujemo da su važne i ponekad u skladu s njima reagiramo čak nesvjesni da ih imamo. Donosimo pet ideja kako zadržati svoj stav.

http://www.ucobserver.org/faith/2011/05/feature_quebec_education_520.jpg

Što odabrati

Etika ili vjeronauk

Učenici imaju mogućnost izbora kad se radi o ova dva predmeta. Tako mogu sami odlučiti koji će predmet učiti u školi. Postoji mnogo mitova o onome što se uči na pojedinom predmetu, a probat ću vam opisati pojedini predmet tako da se lakše možete odlučiti.