Otisci duše

I'm blown away by the wasteness of life

Dobrodošli u realnost

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?

Život nekada može biti zaista preplavljujuć.

I sada, kad mi se suze hlade na obrazima i bradi, pitam se kako je moguće preživjeti kad znaš da u svakom trenutku gradiš život i da svaka sekunda može biti od presudne važnosti?
Kako se nositi s takvim pritiskom i kako se pomiriti s tim da imamo samo jednu šansu biti ovakvi i sada, u ovom životu, kako ne provoditi vrijeme u strahu od skretanja svoje sudbine pogrešnim putem?
Kako pojmiti sve te beskrajno spojene čestice življenja i vjerovati da postoji samo JEDAN put, samo JEDNA ja?

Jesam li ovo uopće ja?

Ili je sve samo beskrajna projekcija stotina živućih i umirućih čestica esencije, one koja svijetli svojom čistom energijom koja je neporozna, otporna na vrijeme i oblike u kojima nastojimo postojati.

Što ako bih se prepustila?
Što ako bih jednostavno odlučila ići kamo me god putevi nanesu, ne bi li to možda bilo najbliže iskrenom, stvarnom postojanju?

Kako znam da sam doista živa?
Možda zbog ove boli duboko u duši, možda ona znači da živim. Ali živim li onda samo sada dok me boli, u toj pogođenosti spoznajom, u toj katarzi egzistencije, ili je ta bol ipak uvijek u meni, ali ju potiskujem u strahu od vlastitih suza?
A to nisu tužne suze. Ali nisu niti sretne.
Te su suze odraz čiste neprijetvorne nijemosti pred veličinom života.
Te velike, beskrupulozno komplicirane, multikonekcijski spojene konstrukcije, i kotrlja se kao kugla koja lijepi sve nas za sebe i čini nas svojim dijelom.
I što joj onda znači moja suza i moja pometenost ovom snažnom prigodom u kojoj mi je dano da dišem, hodam, budim se i sanjam, ako samo čekam da umrem?

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?
I nije li svaki tren prožet pitanjima potraćen u odnosu na one trenutke provedene u zahvalnosti zbog topline zraka sunca na obrazu i glasa voljene osobe pored uha, nije li svaka ružna riječ suvišna u odnosu na sve lijepe koje su mogle zauzeti njihovo mjesto, i nije li svaka ravnodušnost bezvrijedna u odnosu na trnce koji prožmu naše tijelo kad si zaista, stopostotno, bez zadrške, uz svu bol koju to sa sobom nosi - dopustimo ŽIVJETI?

Komentari na članak

Vezani članci

1

Komentar o nastavi

[KOLUMNA] Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati!

Je li dobra metoda biti susretljiv, pokušati biti prijatelj učenicima i olakšati im prenatrpan raspored? Ili pak je potrebno pokazati im svoje godine, svoju teško stečenu titulu, zaboraviti da si nedavno i sam bio u školskoj klupi i učiniti im školske dane nepodnošljivima?

d

Dnevnik buntovne srednjoškolke

Zašto jednostavno nisam lezbijka?

I ovaj tjedan donosimo dnevnik Buntovnice. Skidamo zavjesu i otkrivamo istinu o životima današnjih tinejdžera i donosimo probleme s kojima se susreću mladi urbanog doba. Što nam je naša buntovnica pripremila u svom trećem nastavku i kako je provela vikend prenosimo u nastavku. Ima za Vas samo jednu napomenu ; Muškarci su kobni za ženski mozak.

d

Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Prvo Sunce Suicida

Imati dar radovanja sitnicama nešto je što svatko s imalo sreće u sebi ima. Ja sam taj dar dobila na prvom dodiru sunca na mojem licu. I još uvijek mu zahvaljujem na tome.

Učionica; pogled kroz prozor

Pregled trenutnog stanja napretka kurikularne reforme

Kurikularna reforma - gdje je 'zapelo'?

Ono što otorinolaringologija predstavlja učenicima nižih razreda, to kurikularna reforma znači političarima – jezikolomljiva riječ odnosno sintagma koja služi usavršavanju govornih sposobnosti te prodavanju „fore“ onima koji se iz petnih žila muče kako u jednom dahu izgovoriti isto.

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost