Otisci duše

I'm blown away by the wasteness of life

Dobrodošli u realnost

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?

Život nekada može biti zaista preplavljujuć.

I sada, kad mi se suze hlade na obrazima i bradi, pitam se kako je moguće preživjeti kad znaš da u svakom trenutku gradiš život i da svaka sekunda može biti od presudne važnosti?
Kako se nositi s takvim pritiskom i kako se pomiriti s tim da imamo samo jednu šansu biti ovakvi i sada, u ovom životu, kako ne provoditi vrijeme u strahu od skretanja svoje sudbine pogrešnim putem?
Kako pojmiti sve te beskrajno spojene čestice življenja i vjerovati da postoji samo JEDAN put, samo JEDNA ja?

Jesam li ovo uopće ja?

Ili je sve samo beskrajna projekcija stotina živućih i umirućih čestica esencije, one koja svijetli svojom čistom energijom koja je neporozna, otporna na vrijeme i oblike u kojima nastojimo postojati.

Što ako bih se prepustila?
Što ako bih jednostavno odlučila ići kamo me god putevi nanesu, ne bi li to možda bilo najbliže iskrenom, stvarnom postojanju?

Kako znam da sam doista živa?
Možda zbog ove boli duboko u duši, možda ona znači da živim. Ali živim li onda samo sada dok me boli, u toj pogođenosti spoznajom, u toj katarzi egzistencije, ili je ta bol ipak uvijek u meni, ali ju potiskujem u strahu od vlastitih suza?
A to nisu tužne suze. Ali nisu niti sretne.
Te su suze odraz čiste neprijetvorne nijemosti pred veličinom života.
Te velike, beskrupulozno komplicirane, multikonekcijski spojene konstrukcije, i kotrlja se kao kugla koja lijepi sve nas za sebe i čini nas svojim dijelom.
I što joj onda znači moja suza i moja pometenost ovom snažnom prigodom u kojoj mi je dano da dišem, hodam, budim se i sanjam, ako samo čekam da umrem?

Nije li krajnja uvreda, ako ne prema cijelom, cjelokupnom svemiru onda bar prema sebi, ne živjeti svoj život?
I nije li svaki tren prožet pitanjima potraćen u odnosu na one trenutke provedene u zahvalnosti zbog topline zraka sunca na obrazu i glasa voljene osobe pored uha, nije li svaka ružna riječ suvišna u odnosu na sve lijepe koje su mogle zauzeti njihovo mjesto, i nije li svaka ravnodušnost bezvrijedna u odnosu na trnce koji prožmu naše tijelo kad si zaista, stopostotno, bez zadrške, uz svu bol koju to sa sobom nosi - dopustimo ŽIVJETI?

Komentari na članak

Vezani članci

Internet

Pravo na komunikaciju

Tko je ukrao internet?

Kreator World Wide Web-a (www) Tim Berners-Lee je u svojoj prvotnoj zamisli ostavio WWW svim ljudima na korištenje. Pristup internetu je ljudsko pravo kojega nitko ne može ograničiti osim samih ljudi. U ovom članku ću se posvetiti tzv. teroristima na internetu i zakonima kojim su pokušali ograničiti to ljudsko pravo.

Prazna učionica

Problemi s upisima

Upisi u srednju od 14:00 do 14:01 ?

Naravno, naslov je malo karikiran, ali i dalje stoji činjenica da se stranica upisi.hr srušila nekih sat vremena od početka upisa , možda i prije (upisi su mogući od 14:00h 26.6 2014) Deja vu! Itko? Što se zapravo dogodilo?

d

Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Tablete u ustima, strah pod kožom

Opet sam nešto naučila, možda i nije nova stvar koju sam naučila, ali sam toga definitivno postala svjesna. Najveći je čovjekov neprijatelj strah. A jednom kad uspiješ strah pretvoriti u osjećaj mržnje, nedodirljiv si. Uništavaš sam sebe, međutim okolina ti ne može ništa. Takva je nedodirljivost dvosjekli mač. S jedne te strane proreže, drugu poliže.

d

Odrastanje uz depresiju i suicidalost

Pokušaj suicida

Samo još jedna djevojka u moru ostalih sa suicidalnim mislima i depresijom u glavi pokušava svoje životne situacije i suočavanje sa suicidom prenijeti na portal ove stranice te svojim iskustvom dati utjehu nekome da nade ima čak i u najtamnijoj noći.

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost

Prepisivanje: Trud ili Snalažljivost